Na 32. Festivalu ekološkog pozorišta za djecu i mlade u Bačkoj Palanci u Srbiji, predstava NINABU je osvojila čak dvije nagrade – nagradu za najbolju predstavu prema izboru publike te specijalnu nagradu stručnog žirija za cjelokupnu atmosferu.
Festival ekološkog pozorišta (FEP) jedan je od dugogodišnjih i značajnih regionalnih i međunarodnih festivala posvećenih kazalištu za djecu i mlade. Otvarajući prostor umjetničkim radovima za najmlađe, FEP podsjeća koliko je važno da djeca od najranije dobi imaju priliku susresti se s kazalištem i umjetnošću.
Članovi stručnog žirija: Katarine Landsberg, pedagoginja i dramaturginja, Sofija Mijatović Lazarov, glumica, te skladatelj Nenada Kojića, u obrazloženju nagrade navode:
„Specijalna nagrada za celokupnu atmosferu dodeljuje se predstavi „Ninabu” za posebnu vrstu nežnosti, lepote i višeslojnosti kojoj složno i udruženo doprinose scenografija, muzika i pažljiva i tanana igra izvođačica na sceni. Jastuci, krznene prostirke i plišane zmije pretvaraju scenu u udoban prostor za bebe, roditelje, bake i deke, dok se dve plesačice nežno kreću među bebama, pozivajući ih da se čude, posmatraju i igraju. Nežna, meditativna i umirujuća igra budi spontanost najmlađe publike, koja postaje jednako važan učesnik predstave, dok zajedno sa roditeljima i izvođačicama čini celinu koja u publici budi prva sećanja, mirise i osećaj sigurnosti.“
U nastaku prenosimo i kritiku Lisice Milice, objavljenu u biltenu FEP-a koja sjajno riječima zahvaća bit ove neverbalne mekane predstave i svijeta koji otvara.
"Predstava Ninabu čiju je koreografiju i koncept osmislila Irma Unušić, kroz igru ispituje oblike komunikacije kojima možemo da uspostavimo odnos sa bebama. Da bismo izbegli tretiranje beba kao bića koja nemaju nikakvu agensnost, niti samostalnost van svojih roditelja, moramo da se prepustimo njihovom svetu i osluškujemo koje stvari najsnažnije pulsiraju.
Ono što je dokazano stimulativno bebama u najranijem uzrastu su senzorne draži.Tokom predstave dve izvođačice (Irma Unušić i Vanesa Petrac) kreću se po sceni između roditelja i dece, koristeći u performansu rekvizitu poput tepiha i različitih predmeta koji mogu poslužiti kao igračke. Njihovi pokreti asociraju na stanja kroz koja bebe prolaze kada uče da se kreću i osvešćuju odnos između sopstvenog tela i prostora – od ležanja, puzanja, sedenja do hodanja. Na momente performans postaje mimetički, njih dve suptilno podražavaju pokrete beba i uključuju ih u igru, a desilo se i da bebe pokušavaju da imitiraju izvođačice, što znači da su uspešno izgradile komunikaciju i poverenje.
Najuzbudljiviji predmet za decu bile su vrećice u obliku lista, koje sa ostalim elementima scenografije dočaravaju atmosferu prirode. Transcedentni zvuk koji prati kruženje i kretanje elemenata u prirodi služi kao umirujuća podloga, a bebe su konkretno reagovale na glas jedne od izvođačica (Vanesa Petrac) koja je pevala i mumlala određenu melodiju, verovatno podstičući slušanje i korišćenje glasa, koji je pored telesnih radnji vrlo bitan za izražavanje osećaja dok su deca još mala.
Predstava je takođe usmerena na roditelje, kako bi oni otkrili koje draži mogu da smire i zainteresuju njihovu decu, na šta ona reaguju, šta ih plaši, šta im daje sigurnost i slobodu da se istovremeno igraju, istražuju, kreću i artikulišu svoja osećanja kroz ove elemente, kako bi se razvili i podstakli na dalje odrastanje."
Lisica Milica, Bilten 3, 32. FEP, 19. - 23.8.2026.
