Susresti se s Ninabu-om

Nakon premijerne izvedbe u Varaždinu, 9.10.2021. godine na Kliker festivalu, doživjeli smo ono što nismo mogli ni zamisliti. Veliko oduševljenje! Presretni smo, cijeli tim predstave! Prenosimo osobni dojam izvođačice iz predstave, Buge Marije Šimić koji je ovaj tekst objavila na službenim stranicama Kazališta Mala Scena:

"Nikako da ovaj tekst izbacim iz sebe. Mislim da trenutak koji želim podijeliti s vama ljubomorno čuvam. Proživljavam opet i opet. Ne znam zapravo kako ga verbalizirati, prenijeti to što se dogodilo, a da se ne zapetljam u esej od tisuću riječi kojima zapravo neću reći ništa. 

Varaždin. Subota u jutro, druga izvedba predstave “Ninabu”. Iako smo već imali nekoliko izvedbi s publikom, još uvijek nemam taj osjećaj da znam što će se dogoditi. Mislim da nikada s “Ninabu” neću imati taj osjećaj, jer iako je za svaku predstavu istina da je ko-kreacija glumaca i publike, za “Ninabu” je to još istinitije, ako se tako mogu izraziti. 

Počinjemo s predstavom, na početku koje ne vidim publiku, ali ih osjećam. Postepeno i polako započinjemo upoznavanje, kontakt. I dolazim do njega. Laganim pokretima, uvijek u razini beba koja još i ne hodaju, približavam mu se. Velike velike oči, smiješak bez zuba. Kako se približavam, počinjem pjevati. Pogled. Pogled kojeg nikad neću zaboraviti. Pogled bez treptaja. I onda dodir rukom. Nagnuo se prema meni, i svojom malenom rukom, veličine moja dva prsta, dodiruje moju. Ja pjevam, gledamo se u oči, a on svojim malenim prstima prima snažno moj prst. Trenutak čistog ljudskog kontakta. To što sam ja 26 godina starija - nema veze. To što ta malena beba, taj maleni čovjek, ne govori - nema veze. Osjetila sam nešto što u životu nisam osjetila. Ljudskost. Susret. Iskren, čist. Bez intencija, bez namjera, bez traženja, preispitivanja. Samo susret. Najljepši susret mog života u kojem je vrijeme stalo. 

Nastavljam pjevati, on se nastavlja smijati, a zatim mu pažnju uzima nešto drugo, a ja nastavljam dalje. Kratki trenutak kojeg ću nositi zauvijek. Jer vidite - to je kazalište.

Ništa, ništa na ovom svijetu, niti jedna druga umjetnost ne bazira se toliko na ljudskom kontaktu. Kazalište čuva našu ljudskost. Kazalište nema medij. Kazalište je medij. Spajalica ljudi. Ne treba vam ni tehnika ni struja, ne stvara se u vlastitoj tišini za sebe, ne stvara se u zatvorenom krugu i tek naknadno daje drugome (odmah da se razumijemo, ne govorim da je to manje vrijedno, samo je drugačije). Kazalište je sada. Kazalište čuva ono što nas čini ljudima. Čuva naše oči, naše dodire, naše poglede, naše misli koje razumijemo i bez da ih izgovorimo,ali i one koje ne razumijemo i to je u redu,  osjećaj pripadnosti, osjećaj - čovječnosti. 

To sam željela dati, ali to sam i dobila i pogledu jednog osmomjesečnog djeteta. Koje od mene nije ništa tražilo, koje od mene nije ništa očekivalo, koje je samo - bilo. i ja sam tada samo - bila. I to je bilo i više nego dovoljno.

Čudim se nakon svake izvedbe zašto odrasli plaču nakon “Ninabu”. Ali mislim da razumijem. U vremenu kada je sve brzo, kada na pitanje “kako si?” dajemo uvijek generički - “dobro”, “ide”, “a bit će bolje”, u vremenu kada otupljujemo svoje emocije televizijom, Instagramom, Facebookom, kada riječi bacamo bez pažnje, kada tako lako kažemo da nekog mrzimo ili volimo,u vremenu očekivanja, od svih, a najviše od sebe -  “Ninabu” zaustavlja sve. Daje prostor za samo biti. Da dijete samo - bude. Tako kakvo je sa potrebama koje ima. Da svaka osoba - samo bude. Da uzme udah. Da čuje taj udah. Da se susretne sa drugom osobom i da je dovoljno da to bude samo - susret. Bez očekivanja. Bez pritiska. Bez žurbe. Da upozna sebe. Upozna drugog. Da se svatko osjeti ponovo - čovjekom. 

“Ninabu” se jednostavno mora doživjeti. Drugo Vam ne mogu reći. 

 Vaša Buga! "

Veselimo se neizmjerno svim novim izvedbama i prilikama za usporavanje!

Ninabu je tek počeo!

Irma

© 2024 Shooma
chevron-down